Funkcionalni trening kao prevencija i rehabilitacija

Kada govorim o funkcionalnom treningu obično me pitaju koja je razlika između funkcionalnog i „običnog“ treninga. Moj odgovor je najčešće – (skoro pa) nikakva. Pojednostavljeno gledano, fundamentalna razlika nije u dužini trajanja ili količini opterećenja, nego jednostavno u samom pristupu vježbama.Prosječna osoba kada pomisli na vježbanje razmišlja o jačanju mišića ili o gubitku tjelesne mase dok funkcionalni trening ne vježba mišiće, nego pokret.

 

Do kraja 90-tih godina prošlog stoljeća prevladavajući trend je bio izolirana vježba. Na koji način određenom vježbom pogoditi isključivo jedan mišić (ili samo jedan dio mišića) odnosno kako najbolje pogoditi jednu mišićnu grupu kroz trening. Ideja je bila izgraditi (estetski i funkcionalno) savršeno tijelo mišić po mišić, mišićnu skupinu po skupinu. Iako je takav način treninga izgradio lijepo tijelo, znalo se dogoditi da bi u svakodnevnim i/ili sportskim aktivnostima izvedba bila ispod razine očekivanih vrijednosti kada se usporede s vrijednostima na treningu. Primarni problem nije bio mišićni nego neuromišićni.

 

„Pametan“ mišić = jak mišić

 

Oduvijek se smatralo da je velik mišić jak mišić i ta tvrdnja apsolutno stoji. Snaga ovisi o površini poprečnoga presjeka mišića jer se snaga derivira iz duljine puta koja mišićna vlakna prođu dok se skraćuju. Veći poprečni presjek mišića podrazumijeva više mišićnih vlakana i njihovu povećanu veličinu te je veći i put koji prođu. Na snagu mišića utječu i duljina mišića, brzina promjene duljine mišića i položaj mišića s obzirom na os pokreta. Oni se zajednički nazivaju mišićni faktori, a osim njih na rast snage utječu i neuro (živčani) faktori. Prema recentnoj literaturi upravo su neuro faktori odgovorni za dobar dio povećanja snage tijekom treninga. Postoji nekoliko neuro faktora koji utječu na rast snage, a samo neki od njih su: aktivacija većeg broja motoričkih jedinica, veća sinkronizacija mišića i mišićnih vlakana (povećana intermišićna i intramišićna koordinacija) i povećani output silaznih impulsa iz centralnog živčanog sustav (mozak i leđna moždina). Neuro faktori utječu na snagu već od prvog značajnijeg opterećenja mišića. Mnogi vježbači početnici su primijetili napredak u snazi već nakon 3. treninga, a budući da do značajne hipertrofije mišića dolazi tek nakon nekoliko tjedana, za porast snage u tom periodu zaslužni su isključivo neuro faktori.

   Da bi došlo do rasta snage potrebna je stimulacija. Pod stimulacija podrazumijeva se opterećenja. Kada opteretite mišiće, uz pretpostavku dovoljne količine hranjivih tvari, oni rastu. Slično je i sa živčanim sustavom, da bi se razvijao potrebna mu je stimulacija. Upravo preko funkcionalnog treninga možemo vršiti neuromišićnu stimulaciju omogućavajući optimalnu reakciju.

 

Veza funkcionalnog treninga s rehabilitacijom

Funkcionalni trening je kao koncept vježbanja za zdrave ljude je proizašao iz rehabilitacijske tehnike pod imenom neuromišićna terapija/trening (NMT) što je zapravo skoro pa identična stvar. Jedna od prvih metoda neuromišićnog treninga koja se ukomponirala u svakodnevni režim vježbanja jest pilates. Neuromišićni trening u rehabilitaciji se koristi za reedukaciju normalnih obrazaca pokreta kod pacijenta bez obzira je li riječ o neurološkom ili mišićno-koštanom oštećenju. Ideja je koristiti poznate obrasce pokreta koji aktiviraju više mišićnih skupina odjednom (a samim time i više motoričkih jedinica) tako da se stimulira organizam da razvija snagu, ali i koordinaciju pokreta.

Pokreti koji se koriste su krajnje jednostavni: ustajanje, sjedanje, stajanje na jednoj nozi, skokovi, vježba dohvata rukom iznad glave i razne varijante istih ovisno o pacijentovoj dijagnozi i trenutačnom stanju. Bitno je napomenuti da svaka NMT mora biti apsolutno individualizirana za točno određenog pacijenta. Program se ponekad može mijenjati i usred jedne terapije/treninga.

 

Funkcionalni trening u svrhu prevencije od ozljeda

 

Veliki dio ozljeda mišićno-koštanog sustava koje se mogu prevenirati događaju se kao dio profesionalne ili rekreativne aktivnosti. Pod profesionalna oboljenja mišićno-koštanog sustava smatraju se sve bolesti do kojih je došlo kao direktna posljedica akutne traume ili kroničnog naprezanja (bolna leđa kod uredskih zanimanja, infrapatelarni burzitis kod parketara, puknuće prednjeg križnog ligamenta kod raznih sportskih zanimanja, itd.), a pod rekreativna oboljenja smatraju se ona do kojih je došlo uslijed rekreativne aktivnosti. Ako želimo koristiti funkcionalni trening kao metodu prevencije trebamo početi od toga čime se bavimo za život i kako se rekreiramo jer funkcionalni trening trebamo usmjeriti u onaj pokret koji nam je bitan za neku od gore navedenih djelatnosti.

 

 

 

 

Podjela

 

Funkcionalni trening grubo možemo podijeliti u četiri skupine:

1.Ravnotežni trening (proprioceptivni trening)

• facilitacija proprioceptivne komponente posturalne kontrole
• vježbe na balansnoj dasci/jastuku
• sa zatvorenim/otvorenim očima
• dok nas netko pokušava destabilizirati
• izvođenje pokreta pri stajanju na balansnoj dasci/jastuku (tipa udarac nogom za borilačke vještine)

2.Pliometrički trening (reaktivni neuromišićni trening)

• gornji i donji ekstremiteti
• samo u naprednim fazama rehabilitacije i kod naprednih vježbača
• mogućnost povrede pri izvođenju pliometričkog treninga postoji, ali uz dobro vodstvo šanse su minimalne

3.Tehnički trening (trening tehnike izvođenja pokreta)

• više vezano za sport, nego za druge profesionalne aktivnosti
• trening treba voditi osoba koja je izvrsno upoznata s pravilnom tehnikom izvođenja pokreta
• izrazito važna vrsta treninga za smanjenje mogućnosti nastanka raznih tipova sindroma prenaprezanja

4.Multifaktorski trening

• sve češće korišten tip treninga za prevenciju ozljeda donjih ekstremiteta
• koristi više različitih modaliteta treninga
• kombinacija treninga snage, pliometrije, vježbi za fiziološki pojas, balansnog treninga i stretchinga

 

Ivan Jurak, bacc. physioth.

 

PREGLEDAJTE I PREUZMITE KATALOG S NAŠOM KOMPLETNOM PONUDOM!