Psihosocijalni i odgojni aspekti interakcije trenera i djeteta sportaša

Fitness Novosti

Psihosocijalni i odgojni aspekti interakcije trenera i djeteta sportaša

U načinu razmišljanja suvremenog čovjeka sve je više prisutna svijest o nužnosti aktivnog načina življenja i njegovim višestrukim pozitivnim posljedicama. U svakodnevnom smo životu sve više svjedoci popularnosti sporta među djecom i mladima, a sport se promovira i kao jedna od najvrjednijih aktivnosti za djetetov motorički ali i psihološki razvoj. Bavljenje organiziranim oblicima sporta može utjecati na oblikovanje djetetove ličnosti i njegovih moralnih i socijalnih obilježja. Putem sporta dijete oblikuje i usvaja sustav vrijednosti, razvija i uči neke poželjne osobine ličnosti kao što su npr. suradljivost, asertivnost, odgovornost, upornost; usvaja neka pravila ponašanja i komunikacije, mijenja i oblikuje životne navike. Također, brojna istraživanja pokazuju da je bavljenje sportom u negativnoj vezi s nepoželjnim oblicima ponašanja, npr. delinkvencijom (Barnett, Smoll i Smith, 1992).

Masovna primjena sporta kao društvenog fenomena možda je najbolje vidljiva iz zastupljenosti sporta među djecom i mladima. Strukturirani sportski programi dio su svake kulture. U SAD se oko 20 miliona djece u dobi ispod 14 godina bavi nekim sportom, ali statistika kaže da troje od četvero djece koja se počinju sportom baviti u dobi od 6-7 godina od njega odustaju ulaskom u pubertet ili najkasnije do 15. godine (Papalia, Olds i Feldman, 1999), što je fenomen koji se sve češće proučava u okviru znanstvenih istraživanja psihologije sporta. I u Hrvatskoj, također, ogroman broj djece i mladih sudjeluje u nizu sportskih programa u okviru sportskih ili školskih sportskih klubova. Osim što je činjenica da djecu k sportu privlače sami sportski programi, natjecateljski duh i prijatelji, važan razlog bavljenja sportom djece i mladih sportaša jest i specifičan odnos kojeg grade sa svojim trenerom, kao i klima koju trener oblikuje i promovira u sportu. Prije no što se nešto detaljnije razmotri uloga trenera u procesu treninga djece i mladih, u ovom će se radu ukratko prezentirati neka osnovna razvojna obilježja djece i mladih sportaša, te će se osvrnuti na psihološku spremnost djece i mladih za natjecateljski sport.

Razvojne karakteristike djece i mladih sportaša

Kada se govori o dječjem razvoju nužno bi ga bilo razmotriti zasebno s obzirom na karakteristike pojedinih dobnih skupina koje se uključuju u sportske aktivnosti (predškolska dob, rano i srednje djetinjstvo, adolescencija) i s obzirom na pojedini razvojni aspekt (senzomotorički, kognitivni, emocionalni, socijalni razvoj i razvoj ličnosti). Takav opsežan pregled razvojnih osobitosti djece na koje sport i tjelesna aktivnost mogu djelovati prelazi okvire ovog rada. Zadržati ćemo se samo na nekim osobitostima emocionalnog, motivacijskog, kognitivnog razvoja (čije je razvojne karakteristike vrlo teško razmatrati odvojeno) u periodu srednjeg djetinjstva i početka adolescencije, u kojem odgojni utjecaji interakcije trenera i sportaša najviše i dolaze do izražaja. Drugi je razlog što je najveći broj djece koja se bave sportom upravo iz ove razvojne skupine.

Razdoblje srednjeg djetinjstva obuhvaća djecu u dobi od 6-11/12 godina. Pri tome treba voditi računa da nije moguće jasno postaviti granice između različitih razvojnih skupina, s obzirom na to da prema različitim teorijama dječjeg razvoja postoje preklapanja. Tj. iako većina djece u dobi od 12 godina ulazi u period adolescencije, to nije apsolutno pravilo koje vrijedi za sve i za sve aspekte razvoja. Prema nekim teoretičarima razvoja (npr. psihoanalitičarima) ovaj razvojni period karakterizira razmjerna emocionalna stabilnost, u usporedbi s nekim drugim razvojnim fazama (Horga, 2000). Prema Piagetu, koji objašnjava kognitivni razvoj djece, u ovom periodu dijete se nalazi u fazi konkretnih operacija, a karakterizira ga sposobnost izvođenja mentalnih operacija koje omogućuju logičko rješavanje problema s konkretnim objektima i na česticama znanja koje dijete posjeduje (Vasta, Haith i Miller, 1997). U dobi od 12 godina započinje period formalnih operacija koji uključuje korištenje mentalnih operacija višeg stupnja, logičko rezoniranje u odnosu na apstraktne i hipotetičke događaje, ne samo na konkretne objekte, sposobnost razumijevanja mogućih, ne samo stvarnih događaja i odnosa. U ovom periodu moralni razvoj prati kognitivni, moralna načela postaju fleksibilnija, napušta se apsolutni standard dobro-loše, djeca počinju formirati vlastiti moralni kodeks i zbog tog što postaju kognitivno zreli, mogu sagledavati više različitih aspekata neke situacije, njihove su moralne prosudbe prilagodljivije, te su sposobniji razumjeti različita društvena pravila. To se odražava i na njihove socijalne odnose.

Kognitivna zrelost značajan je faktor spremnosti  za bavljenje sportom kod djece, a može se definirati kao stupanj zrelosti za učenje (Cecić Erpič, 2005). Mada se, što je najčešće slučaj, ne vodi računa o psihološkim aspektima spremnosti djece za uključivanje u sport, nužno bi bilo uzeti u obzir i taj kriterij. S aspekta kognitivne nezrelosti prerano uključivanje djeteta u sport i previsoki zahtjevi zbog prevelikih očekivanja trenera ili roditelja koji zahtijevaju više od aktualnih kognitivnih sposobnosti djeteta, izazivaju brojne negativne posljedice kao što su doživljaj frustracije, sniženo samopouzdanje i gubitak interesa za sport. Drugi važan faktor kognitivne spremnosti je sposobnost djetetova razumijevanja razloga sportskog nastupa (Brustad, Babkes i Smith, 2001). Fry i Duda (1997) navode da djeca mlađa od 10-12 godina ne mogu jasno razlikovati koji faktori doprinose sportskom uspjehu (trud, motivacija, težina zadatka, sreća..). Na primjer, jedanestogodišnjaci ne mogu dobro razlikovati trud i sposobnosti kao faktore koji doprinose sportskom uspjehu ili neuspjehu, zbog čega ih mogu pogrešno atribuirati, a što se onda dugoročno može odraziti na njihovu motivacijsku strukturu.

Prema Eriksonu, period srednjeg djetinjstva obilježava težnja za postizanjem vještine, odnosno osjećaj inferiornosti ukoliko se to ne uspije. Djeca u ovoj dobi imaju prirodnu želju i potrebu ostvarivati svoje ciljeve, kontrolirati svoju okolinu, usavršavati postojeće i učiti nove vještine i to iz čiste zabave, njihova je motivacija primarno unutarnja, intrinzična. U ovoj dobi djeca prirodno traže ugodu u aktivnosti, usmjeravaju pažnju na istraživanje i uživanje, ne na rezultate i ishode (Horga, 2000).

Socijalni razvoj u ovom je periodu karakteriziran stvaranjem grupe prijatelja, većinom na osnovi zajedničkih aktivnosti, ciljeva i sličnosti između vršnjaka koji počinju biti sve važniji. Djeca formiraju i pojedinačna prijateljstva, vršnjaci postaju modeli i okvir socijalne kompetencije. Prijateljski se odnosi mijenjaju od dijeljenja igračaka (6-7 godina), prema izmjeni mišljenja i dijeljenju emocija (9-10 g.) do dijeljenja problema, emocionalne podrške, povjerenja i odanosti (11-12 g.) (Horga, 2000). Najvažnije socijalne vrijednosti jesu pomaganje drugima, dijeljenje i suradnja i razvijaju se usporedo s vještinom natjecanja na regularnoj osnovi, uz strogo poštivanje pravila, bez laganja, varanja ili povrjeđivanja protivnika. Ovo posljednje moguće je radi brojnih negativnih socijalnih utjecaja koji mijenjaju dječje bazične potrebe.

Također, razvojno psihološke studije pokazuju da djeca u dobi od 6 godina ne pokazuju zanimanje za usporedbu s drugima, dok socijalna usporedba postaje važna u dobi od 7. godine na dalje. Na osnovu toga moguće je zaključiti da djeca tek od te dobi postaju spremna za uključivanje u natjecateljski sport, no pod uvjetima njihovih gore navedenih socijalnih vrijednosti (Cecić Erpič, 2005 ).

S obzirom na razvojne osobitosti, najbolja preporuka za rad s djecom u ovoj dobi bila bi pružati im puno emocionalne podrške i uvažavanja, omogućiti im da zadovolje svoje prirodne potrebe za kompetentnošću i usavršavanjem vještina u okviru fleksibilnog okruženja igre u  kojoj bi dijete moglo stvarati i istraživati, postavljati nove ciljeve ili birati između ponuđenih. U protivnom, ukoliko ne uspije zadovoljiti navedene potrebe javit će se osjećaj inferiornosti, koji dovodi do sniženog samopouzdanja, nezadovoljstva sobom i negativno djeluje na razvoj ličnosti. Također, ukoliko dijete ne zadovolji potrebu za emocionalnom podrškom (npr. zbog hostilnih roditelja, prestrogog učitelja ili hladnog i preoštrog trenera) može se javiti reaktivna agresivnost zbog čega ga vršnjaci mogu i odbaciti. U tom slučaju postoje značajne šanse da dijete uđe u ‘začarani krug’, tj. da zbog nezadovoljenih potreba razvija neprilagođene oblike ponašanja, čije posljedice ponovno dovode do nezadovoljenja potreba itd.

 

Zaključak

Ovaj bi rad možda najbolje bilo zaključiti preporukama Europskog udruženja psihologije sporta (FEPSAC) (1996) koji sumira nalaze brojnih dosadašnjih istraživanja dječjeg sporta i daje jednostavne i lako razumljive smjernice kako postupati sa mladim sportašima.

Preporuke su sljedeće:

1. Dječji bi sport trebao biti organiziran i provođen na način da primarno povećava dobrobit djeteta.

2. Kadrovi koji su uključeni u rad u području sporta djece i mladih nužno bi morali razumjeti i prihvatiti da djeca nisu mini-odrasli.

3. Subkultura dječjeg sporta trebala bi biti organizirana prema vlastitom sustavu pravila i natjecanja.

4. Djeci bi trebalo pružiti mogućnost da isprobaju različite sportove, ranu specijalizaciju trebalo bi izbjegavati.

5. Motivacijska klima usmjerena na učenje i suradnju trebala bi biti dominantna, uz naglasak na postizanju osobnih ciljeva, uživanja u učenju i razvoja novih vještina i osjećaja autonomije.

6. Odrasli bi trebali pokazivati brižnost i prihvaćanje djece, te onda kada je to prikladno poticati neovisnost i suradnju u procesima odlučivanja kod djece.

7. Treneri bi trebali redovito kontaktirati sa roditeljima. Za djecu koja su uključena u vrhunski sport roditelji bi trebali biti integralni dio sportaševa tima.

8. Osobe koje su uključene u dječji sport trebale bi imati mogućnost dodatne edukacije o dječjim potrebama, razvojnim osobitostima i pravima.

9. Odrasli koji rade s djecom u sportu morali bi znati prepoznati znakove potencijalnih problema kao što su npr. anksioznost, problemi hranjenja i sl. i tražiti stručnu pomoć ukoliko je to potrebno.

Problematika ovog rada mogla bi se obraditi na mnogo različitih načina i prema različitim  aspektima djelovanja trenera, sportske aktivnosti i sportskog okruženja na djecu, tj. mlade sportaše.  Buduće bi istraživačke napore trebalo usmjeriti na proučavanje faktora koji djeluju na osipanje djece iz područja sporta, te prema razvoju i primjeni programa koji će doprinijeti poboljšanju interakcije trenera i mladih sportaša.

 

Autori: prof. dr. sc. Renata Barić, prof. dr. sc. Smiljka Horga, Kineziološki fakultet Zagreb

Pripremili: Igor Macner, Michael Ban

 

PREGLEDAJTE I PREUZMITE KATALOG S NAŠOM KOMPLETNOM PONUDOM!

Iz ponude ovog puta izdvajamo Pro Mini Hoop SKLZ – mini koš, Girju od 4 kg, Step Aerobik klupu Hi/Low, Balans disk i Fitness paralele – Equalizer.

Svu ostalu ponudu sportske opreme možete provjeriti na našem webshopu, a pratite nas i putem Facebooka i Twittera.

Michael Ban

Michael Ban

Na Državnom veleučilištu u Zagrebu završio sam za trenera kondicijske pripreme sportaša.
Više o meni
Michael Ban

Latest posts by Michael Ban (see all)